Bea Džonson: Poželjećete da ste ranije počeli

Teško je povjerovati da je ono što danas znamo kao globalni pokret koji broji na hiljade članova sa sviješću o uticaju naših navika na životnu sredinu počelo sa željom jedne porodice da pojednostavi svoj život. Ipak, to zaista jeste istina: Bea Džonson i njen suprug odlučili su da prigrle minimalističku svakodnevnicu i pređu na život bez otpada, utabavajući stazu za druge da pođu njihovim stopama kroz blog „Zero Waste Home“. Tokom godina recepte i navike prilagođavali su svojim potrebama i okolnostima, nikad ne zaboravljajući šta je najvažnije: kvalitet života, nematerijalna suština koju je nemoguće kupiti u prodavnici – niti baciti u kantu za otpatke.

Poslednji ponedeljak u junu, neobično svjež u odnosu na one koje poznaju svi koji su osjetili podgoričko ljeto na svojoj koži. Sala broj 5 bioskopa Cineplexx umjesto ljubitelja sedme umjetnosti toga dana ugostila je zaljubljenike u zaštitu životne sredine, koji su se okupili kako bi proveli popodne sa autorkom i blogerkom Beom Džonson, kreatorkom „zero-waste“ koncepta življenja, koju su ugostili NVO „Zero Waste Montenegro“, turistička organizacija „Montenegro Eco Adventures“, Fondacija Princa Alberta II od Monaka i Nacionalna turistička organizacija Crne Gore. Autorka bloga „Zero Waste Home“ i knjige „Zero-waste dom: Ultimativni vodič za pojednostavljivanje života kroz redukovanje otpada koji proizvodite“ došla je u Podgoricu u okviru svoje eko turneje svijetom. Prije nego što će svratiti u Crnu Goru, već je posjetila 18 zemalja kako bi upoznala tamošnje lokalne zajednice i približila im način života koji jednoj četvoročlanoj porodici sa psom omogućava da otpad proizveden za godinu dana smjeste u omanju teglu. Da, dobro ste pročitali: porodica Džonson ne posjeduje kantu za otpatke, i od 2008. otpad koji prikupe na godišnjem nivou stane u staklenu teglu – devet punih tegli za devet krugova oko sunca.

Ono što je Džonsonove navelo da se pozabave otpadom bila je želja da pojednostave svoj život: što manje stvari posjedujete, manje je toga za skladištenje, čišćenje i kasnije bacanje i zamjenu nečim novim. Preplitanjem potrebe da smanje količinu materijalnih dobara koje posjeduju sa potrebom da žive na način koji je prijatniji prema planeti ova porodica podigla je eko život na novi nivo i postala pionir svakodnevnice koja je saosjećajna i prilagođena savremenom čovjeku.

Zato, kada mi se ukazala prilika da upoznam Beu uživo, objeručke sam je prigrlila! Naoružana paletom primjenljivih savjeta, fotografija i dobrim smislom za humor, na svom predavanju je učinila da svako prisutan povjeruje u to da i oni mogu učiniti isto što i Bea u svojim domaćinstvima. Tog vjetrovitog ponedeljka u Podgorici, porazgovarale smo o porodičnom životu bez otpada, ulozi zero-waste roditelja, ignorisanju negativnih ljudi i prepoznavanju magičnog puta koji je zero-waste inicijativa prešla, od jednog domaćinstva ka cijelome svijetu.

Vaša porodica je doslovno pokrenula inicijativu za zero-waste pokret kakav danas znamo. Kada ste tek počinjali, da li ste mislili da će u jednom momentu ova priča poprimiti tako velike proporcije?

Da, zaista smo lansirali pokret. Desilo se to da smo odlučili da se preselimo bliže gradu, naučili da živimo jednostavno tokom tog perioda potrage za kućom i imali vremena da čitamo knjige i gledamo dokumentarce o ekološkim problemima, što nam je zaista otvorilo oči i dovelo nas do odluke da istinski promijenimo naše živote. Odlučili smo da posmatramo sopstvenu potrošnju energije, korišćenje vode, ali sam se ja takođe okrenula i ka našem otpadu. U potrazi za načinima da smanjimo količinu đubreta koje stvaramo, pronašla sam termin „zero-waste“, koji se tada koristio samo za opisivanje proizvodnih postupaka upravljanja otpadom na gradskom nivou. Nije bio vezan ni za šta što možete činiti u svom domu. Međutim, kada sam ugledala taj pojam, sijalica u mojoj glavi se upalila i dobila sam cilj. E sad, tada nije bilo knjiga, blogova, vodiča, ničega što bi vam objasnilo kako da eliminišete otpad iz svog domaćinstva. Trebalo je da testiram mnogo stvari, brojne alternative, da bismo konačno pronašli svoj sistem. Pronašli smo alternative za koje smo mogli da zamislimo kako ih sprovodimo u djelo na duže staze u našim životima, i tada je zero-waste postao svakodnevnica. Odlučila sam da vodim blog kako bih podijelila sva rješenja koja smo otkrili, tako da ukoliko drugi ljudi požele da redukuju svoj otpad, oni budu u mogućnosti da učine isto. Blog je pronašao svoj put do Njujork Tajmsa, i, naravno, ljudi su nas prikovali kritikama jer nisu znali šta je pojam zero-waste značio; ponavljam, niko drugi to nije radio. Ljudi su mislili da smo hipici, da živimo u šumi, govorili su: „Odvratno je to što rade svojoj djeci, ona su uskraćena!“… Ali, to je bilo normalno, jer ljudi nisu razumjeli šta sve to znači. Kasnije, jedan časopis je objavio kako živimo i onda, odjednom, ljudi su se predomislili. Vidjeli su kako izgledamo, kakav je naš enterijer, i shvatili da smo zapravo moderni, već da samo živimo jednostavno. Rekli su: „Ako tako izgleda zero-waste način života, onda i ja želim to da radim!“. Otad nadalje, uočavali smo ljude širom Sjedinjenih Američkih Država, a kasnije i svijeta, kako počinju da rade isto što i mi. Pokret je uzletio. Danas je knjiga prevedena na oko 25 jezika, i ona nam uz pažnju koju dobijamo od strane medija dozvoljava da zaista razbijemo zablude koje su povezane sa ovakvim življenjem, da pokažemo ljudima kako ovakav način života neće iziskivati više vremena i novca. Potpuno suprotno – ne uskraćujete sebe ni za šta, već stvarate bogatiji život, život zasnovan na iskustvima umjesto na stvarima. To je u suštini bolji životni standard.

Trenutno je u toku drugi dio vaše turneje svijetom. Da li ste uočili bilo kakva uvjerenja ili pitanja u nekom dijelu svijeta koja nisu prisutna u vašem okruženju? Primjećujete li bilo kakve razlike u nivou ekološke svijesti između stanovnika na različitim krajevima planete?

Otpad je različit tip problema za različite djelove svijeta. Ondje gdje ja živim, ključ je u pitanju upravljanja količinom koja je proizvedena. Živim u jednom od najkonzumerističkijih mjesta na svijetu. U drugim krajevima planete, rekla bih, u fokusu je pitanje upravljanja i prikupljanja male količine koja se stvorila. U ovim zemljama, moguće je da postoje ljudi koji zagađuju a nisu svjesni uticaja tog čina. Moja poruka je zaista univerzalna za bilo koji dio planete. Svuda na svijetu možete naučiti da kažete „ne“, što je prvo pravilo – odbijte. Svuda na svijetu možete smanjiti količinu stvari koje koristite, što podrazumijeva prosleđivanje predmeta koji vam ne trebaju kako bi vaša zajednica mogla da ih koristi. Svuda na svijetu možete predmete za jednokratnu upotrebu zamijeniti onima za višekratnu. Svuda na svijetu postoje metode za reciklažu. Ovo je vjerovatno najproblematičnija stavka, jer vam u određenim djelovima svijeta opština olakšava proces recikliranja; možda organizuju prikupljanje sirovina za reciklažu po kućama, kao što je to slučaj onamo gdje ja živim. U Vijetnamu, na primjer, ni ne postoji sistem upravljanja otpadom u gradovima! Ukoliko imate predmet za baciti, ne postoji kanta za đubre u koju ga možete odložiti, pa ga ljudi bacaju na zemlju. U slučajevima poput ovog, ako želite da reciklirate, morali biste sami da pronađete pojedinca koji se time profesionalno bavi. Tako da recikliranje može iziskivati više truda, ali ako usvojite zero-waste svakodnevnicu, i pridržavate se pet pravila, recikliraćete manje jer je „Pet R“ neophodno primjeniti zaredom: što više odbijate (refuse), manje je toga za redukovati (reduce), što više redukujete količinu stvari koju posjedujete, manje je toga što morate ponovo iskoristiti (reuse), itd. Poslednje pravilo je truljenje (rot), dakle kompostiranje, i gdje god da živite, postoji sistem koji će vam omogućiti da kompostirate, kako na selu tako i u gradu. Danas se mašine za kompostiranje dizajniraju kako bi izgledale kao komad namještaja, koji možete staviti i u svoju dnevnu sobu! (smijeh)

Unutar eko pokreta koji su dobili na značaju u poslednjih nekoliko godina, kakva je i zero-waste zajednica, takođe je prisutan visok nivo perfekcionizma i prebacivanja krivice ljudima čije svakodnevnice nisu savršene, ali i onima koji su van tih zajednica, zbog toga što im se još nisu priključili. Šta mislite o ovoj pojavi?

Zero-waste nije takmičenje. To je putovanje. Ovakav način življenja ne može se postići preko noći. Ja demonstriram jedan primjer, ali slučaj može biti potpuno drugačiji za nekog drugog na drugom mjestu. Kao što sam pomenula, pet „R“ pravila moguće je primjeniti svuda. Bez obzira na to šta radite, pronaći ćete kritičare. Nas kritikuju u velikoj mjeri. Kritikuju nas jer povremeno jedemo meso, kritikuju nas jer letimo avionom, kritikuju nas jer koristimo toalet papir. Šta god da radite, kritikovaće vas. Potrebno je samo znati kako da ugasite te komentare u svojoj glavi i budete svjesni toga da je ono što radite dobro po vas. To je način na koji smo u potpunosti uspjeli da ignorišemo negativne komentare; oni nam nisu važni. Važno nam je da smo pronašli bolji standard življenja i da volimo ono što radimo. Život nam je postao bogatiji. Nikada ne bismo ni pomislili da se vratimo na pređašnji način života.

Kako održavate način života bez otpada dok ste na putovanjima? Kako nam se bliži sezona ljetnjih odmora, koje savjete imate za čitaoce kako bi smanjili količinu otpada koju proizvode dok su na putu?

Trenutno sam u pokretu. Tako je već mjesec i po dana, i ne stvaramo više otpada, samo obraćamo pažnju na sve. Kada odemo u restoran, odaberemo onaj koji služi hranu u pravim tanjirima i sa pravim priborom za jelo. Možda je najproblematičnije dok smo na putu to što je u restoranima escajg često umotan u salvetu ili imaju papirne salvete. Za ručak, na primjer, odbijamo papirnu podlogu za sto, papirnu salvetu i slamčicu u našim čašama, ali sve drugo je onda u posudama za višekratnu upotrebu. Znate, ako jedete u MekDonaldsu, to je način da svoj novac investirate u takav tip kompanija. Kada putujemo, postoje tri mogućnosti: prva je da odsjednemo u nečijoj kući, poput kuće prijatelja ili mojih roditelja. Kada odemo kod nekog, poštujemo njihov način življenja jednako kao što očekujemo da i oni poštuju naš ukoliko dođu u našu kuću. Tako da, ako je preda mnom činija čipsa, neću reći: „O ne, žao mi je, neću ni taći taj čips jer znam da ste ga kupili zapakovanog“. Naprotiv, navaliću na čips. (smijeh). Druga opcija je da odsjednemo u hotelu. Trenutno sam na turneji, pa ne boravim kod prijatelja, već u hotelima. U tom slučaju,uvijek sa sobom nosimo pločicu sapuna, koji koristimo za pranje kose, lica, tijela, a moj muž i djeca ga koriste za brijanje. Nema potrebe da koristimo pojedinačne flašice gelova za tuširanje koje se obično nude u hotelima. Kada jedemo, odabraćemo restorane na način koji sam navela. Treća opcija je da iznajmimo kuću. Ako iznajmimo kuću, onda ćemo kupovati nezapakovanu hranu. Napravila sam „Pretraživač robe na mjeru“ (engl. „Bulk Finder“), onlajn aplikaciju na svom blogu koja omogućava globalnoj zajednici da podijeli sa drugima sve lokacije na koje naiđu širom svijeta, tako da kad putujemo, prvo provjerimo gdje možemo kupiti namirnice, i aplikacija će nam dati listu. Ukoliko iz nekog razloga, u aplikaciji ne postoje unosi radnji na datom mjestu, onda se vraćamo prirodnim metodima kupovine nezapakovane hrane, pijaci, kakvu imate ovdje; takođe sam vidjela brojne male štandove pored puta; lokalnim proizvođačima, lokalnim mesarima, lokalnim ribarima, prodavnicama sladoleda… Za nas, sve što se prodaje nezapakovano je „na mjeru“, a jednom kad usvojite zero-waste svakodnevnicu dobijete i sposobnost selektivnog opažanja. Više ne uočavate ambalažu, već samo opcije koje su vam u ponudi nezapakovane, a nezapakovana dobra su svuda.

Vaš sin Leo je takođe ovdje, pridružio vam se u drugom dijelu turneje. Dotaknimo se zero-waste majčinstva: kako izgleda uloga majke prema zero-waste principima? Koje savjete imate za naše čitaoce koji su roditelji, a žele da uključe cijelu porodicu u zero-waste priču?

Ako razmislite o tome, uvidjećete da su moja djeca duže živjela bez otpada nego sa njim. Ono što radimo je potpuno normalno i potpuno automatizovano. Kada odrastate na određeni način – na pr. uz određeni način ishrane ili u određenoj vjeri – ne preispitujete to. Možda počnete da ga preispitujete tek kada postanete nezavisni i napustite domaćinstvo. Moj stariji sin odlazi na studije u septembru. Očekujem da se pobuni baš kao i svaki drugi tinejdžer, bez obzira na to kako je vaspitan. (smijeh) Ali to je sve dio odrastanja. Očekujem da će moj sin možda kupovati zapakovanu hranu koju mi nikada nismo, isprobati namirnice koje nikada nisam kupovala, ali to je normalno. On mora to da testira sam za sebe i da pronađe sopstveni put. Ono što me čini spokojnom kao majku je svijest da sam svojoj djeci pružila alate da žive na zero-waste način, ako to odaberu. Ako razmislite o današnjem tinejdžeru, šta mu je potrebno? Treba mu kompjuter, pametni telefon i moja djeca to naravno imaju, samo smo kupili one polovne. Oni nisu ni primjetili da smo sprovodili zero-waste svakodnevnicu prvih šest mjeseci nakon što smo prešli na nju. (smijeh) Moja djeca izgledaju kao i njihovi vršnjaci. Nose uske pantalone i majice sa V izrezom, ali sve njihove stvari kupljene su u radnji sa polovnom odjećom. Još otkako su bili mali, pomno sam obraćala pažnju na njihove potrebe i želje, i pazila da kupim ono što su stvarno željeli – samo polovno. Nisam željela da za deset godina moja djeca dođu kod mene i kažu mi: „Jao, mi nikada nismo imali priliku da nosimo Puma patike u našoj kući“. Brojni roditelji kažu da djeca stvaraju otpad. Ne! Ko kupuje stvari? Pa roditelji! Zero-waste koncept je više vezan za ono što činimo van kuće; osoba koja kupuje namirnice za domaćinstvo ima izbor da ili ne kupi nešto ili da ga kupi na drugačiji način tako što će kupovati nezapakovanu hranu ili ono što je potrebno u polovnom izdanju. Ako pitate moga sina: „Pa, kako funkcioniše zero-waste kod kuće?“ reći će vam: „Moja mama sprovodi zero-waste“. Da, jer sam ja ona koja vrši nabavku za domaćinstvo. Tako da, svim roditeljima koji kažu: „Odluka je na mojoj djeci, oni su ti koji donose otpad“ – ne, roditelji su ti koji kupuju, pa je na njima da nauče da kažu „ne“. Djeca imaju veoma jednostavne potrebe. Dok god su one podmirene, djeca su srećna. Dok god za doručak dobijaju žitarice koje vole, kolač nakon što dođu iz škole, dok god njihovi prijatelji mogu da dođu u goste, biće zadovoljni. Roditelji su oni koji komplikuju njihove potrebe.

Mnogi ljudi u eko zajednici postavljaju pitanje da li je etičnije kupovati polovna dobra ili nove predmete koje su proizveli mali eko proizvođači, jer se pitaju šta bi se desilo kada bismo svi prešli na kupovinu polovnih proizvoda. Šta vi mislite o tome?

Primjetila sam da mnogi ljudi kažu: „Ali, ti ne podržavaš održive brendove i organsku odjeću“. To je nešto o čemu ću brinuti kada nam kao društvu ponestane odjeće, ali zasad je ima toliko na tržištu, da moramo iskoristiti ono što je već proizvedeno. Tek kada toga ponestane počeću da se pitam kako da kupujem novo. Toliko je toga na tržištu da prosto ima smisla koristiti već napravljene stvari, jer su za njihovu proizvodnju utrošeni resursi. Ove stvari su same po sebi takođe dragocjeni resursi. Hajde da maksimalno iskoristimo ono što je već stvoreno. Lično poznajem veliki broj ljudi koji ne bi nogom kročio u radnju sa polovnom odjećom. To takođe ima veze s načinom na koji ove prodavnice prezentuju svoje proizvode. Second-hand radnje su obično ružne, neprijatno mirišu, nisu dobro reklamirane niti prezentovane – ukratko, ne čine da ljudi požele da kupuju polovne stvari. Ali, onog trenutka kada ih nazovete „vintage“ radnjama, privući ćete mnogo više ljudi. (smijeh) Tako da, možda umjesto da kažete: „Kupujem polovne stvari“ kažite: „Kupujem vintage“. Odjednom, sve se mijenja. (smijeh)

Konačno, jedna lijepa strana Zero-waste načina življenja je da motiviše ljude da postanu pokretačka snaga pozitivni promjena u društvu. S druge strane i vlade imaju ulogu u tim promjenama. Šta smatrate njihovim zadatkom?

Često me pitanju da li bi promjena trebalo da potekne od sistema ili od potrošača. Proizvođači stvaraju samo ono što potrošači kupuju, tako da smatram da promjene treba da krenu od potrošača. Oni su ljudi koji glasaju za vladu, tako da zaista mislim da je promjena u rukama naroda. S tim na umu, ne možemo dostići „nulu“ otpada kao društvo ako proizvođači, vlada i narod ne sarađuju na ostvarenju tog cilja. Vlada može pomoći da se ustali zero-waste način življenja među ljudima zabranom određenih vrsta plastike ili olakšavanjem procesa reciklaže (na pr. time što će otpad biti prikupljan iza ćoška vaše zgrade umjesto da ga vi nosite negdje). Vlada takođe može učiniti kompostiranje obaveznim, tako da vlažni predmeti ne završavaju u kantama za đubre ili da dodatno olakša kompostiranje time što će organizovati preuzimanje komposta ili time što će ono biti obavezno u zgradama… Definitivno postoji veliki broj stvari koje vlada može učiniti kako bi pomogla.

 

Fotografije: Michael Clemens, Sees The Day; ZeroWasteHome.com; Stephanie Rausser

Share